Web forum – iskustva udomitelja na jednom mjestu

Dragi naši čitatelji,
pozivamo vas da nam se pridružite na web forumu: on-line mjestu za sve buduće i sadašnje udomitelje. Web forum mjesto koje služi za druženje, umrežavanje, dijeljenje iskustva (pozitivnih i negativnih). To je mjesto gdje se rađaju nove ideje.

Pročitajte neke od komentara aktualnih forumaša i pridružite im se…

IZJAVE UDOMITELJA O UDOMITELJSKOM ISKUSTVU

Iskustvo čekanja
Evo još ništa novosti, bila sam petak popodne, subotu i nedjelju kod malenoga, igrali smo se, pričali,crtali, čitali slikovnice, već pomalo mi govori da želi da ga vodim kući, teško mi pada svaki put kada ga ostavljam, a obrada ide sporo, ipak stisnem zube i hrabro naprijed u vjeri da će me sva ta trpljenja ojačati. Znam da sva Božja djela napreduju polako i s mnogo boli ali su onda njihovi korijeni jači a cvjetovi ljepši.

Iskustvo udomiteljstva
Suprug i ja bili smo zatečeni odrastanjem i postupnim osamostaljenjem naših kćeri. Naš dom koji smo s ljubavlju gradili odjednom je opustio, a nama je, iako smo oboje zaposleni, preostajalo puno slobodnog vremena koje smo željeli posvetiti nekome tko nas još uvijek treba. Udomili smo dvanaestogodišnjeg dječaka i to se za nas pokazalo idealnim rješenjem. Upoznavanje i vrijeme prilagodbe protekli su bez većih problema. Danas se naše brige ne razlikuju od onih koje smo prolazili s vlastitom djecom, a svaki uspjeh našeg štićenika ispunjava nas velikom radošću i ponosom. Svakako bih uz dobrobit koju udomitelj predstavlja za udomljeno dijete željela istaknuti dobrobiti koju dijete donosi udomiteljskoj obitelji. Ponekad se ozbiljno pitam tko je od nas više dobio, jer naš je život dolaskom našeg udomljenog dječaka dobio potpuno novi smisao.

Lijep pozdrav evo već je prošlo mjesec i pol kako je mali Frajerčić kod mene. Ne mogu reći da sve ide glatko, jer postoje razlike, postoje problemi i trebamo se usuglasiti. Zapravo se tek upoznajemo jer sasvim je nešto drugo živjeti zajedno od samih posjeta i druženja. Ali uz Božju pomoć ide nam. Uglavnom smo sretni i zadovoljni a to je zapravo najvažnije i zajedno rastemo u strpljenju, poštovanju i svemu potrebnome za zajednički život.

Prvo bih rekla da je udomiteljstvo moj izbor i moj život. Zapravo sam još kao 15-16 godišnjakinja svoj život zamišljala na način da ću brinuti o djecu koja nemaju adekvatnu obitelj.. tad nisam još ni znala da postoji udomiteljstvo kao oblik skrbi, ni što je to… Srećom imam divnog muža koji mi je podrška kad mi god zatreba i uopće zahvalna sam mu što je uopće pristao živjeti životom po mom izboru, što je prihvatio da djeca dođu u naš dom i prihvatio da s nama dijele život i sve ono što on nosi Prije udomiteljstva živjela sam jedan drugačiji život .i mogu reći bila sam sebičnija, sitničavija, više okrenuta sebi, bila sam sputana predrasudama i mnoge stvari gledala sam crno-bijelo. Isto tako mogu reći da sam tijekom udomiteljstva izgubila mnoge prijatelje – velikim dijelom i mojom krivnjom, jednostavno nisam imala vremena njegovati ta prijateljstva… a opet -stekla sam druga divna prijateljstva, upoznala puno dragih udomitelja i osoba koje su vezane uz udomiteljstvo. Udomiteljstvo me ispunjava i uvijek iznova raduje. Kako me drugi doživljavaju? Iskreno – ne zamaram se s tim. Važno mi je mišljenje samo osoba koje su zaslužile posebno mjesto u mom životu. Istina ipak se nekad kad se iznose loše informacije o udomiteljstvu osjećam loše… Žao mi je da se svi udomitelji tada gledaju "crno"…ali ja znam da to što radim vrijedi, da se trudim i radim dobro i na kraju da je jedina valjana ocjena mog rada osmjeh na licu moje djece.

Problemi s biološkim roditeljima
Baš kao što smo svoja srca otvorili za djecu koju primamo u svoj dom, moramo naučiti prihvatiti i njihove roditelje. I oni su ljudi koju se se spletom nesretnih okolnosti našli tu gdje jesu. Djeca ih vole i kontakti su za njih važni. Oni uče od nas i od njih, uspoređuju i dolaze vremenom do nekih svojih zaključaka. Uz jasno postavljene granice i uvjete ne bi trebalo biti većih problema s biološkim roditeljima. Kod nas je slučaj da dijete svoju biološku obitelj ne bi nikad niti vidjelo da mi to ne potičemo i ne organiziramo. Često od tih kontakata bez razloga strahujemo,a kako će se oni odvijati opet najčešće ovisi baš o nama samima.

Prazni udomitelji
Od dobivanja dozvole za udomiteljicu, Centar za socijalnu skrb ni jednom me nije kontaktirao, pa sam se osmjelila i nazvala da bih dobila kakvu takvu informaciju da možda nisu zaboravili na mene. Uslijedio je ljubazan odgovor da čekam, da nema djece za udomljavanje. I sad se ja pitam…..dokle??? U mom gradu ima dva dječja doma, jedan je prošle godine renoviran, prepostavljam da je gradska uprava se pobrinula za to, a jedan je novo izgrađeni. Prolazim često pored jednog zaustavim se nekada i promatram, djeca su dosta jadno obučena, izgledaju mi onako zapušteno. Pred nekih par tjedana zvono na vratima stana, otvorim, stoje dva dečkića i ovako mi izrecitiraju "teta mi smo iz doma za napuštenu djecu, škola organizira izlet, nemamo dovoljno pa skupljamo dobrovoljne priloge da i mi možemo ići na izlet". Pozovem ih ja u stan, natočim sokić, na pitanje jel idu u školu jedan kaže ja u treći razred, a drugi veli ja u četvrti. Dam ja svakom 20 kuna, odu oni sa smiješkom na licu. A ja ostajem sa pitanjima, zašto je to tako? Ja već godinu dana čekam da mi Centar da na udomljavanje dijete, koje bi kod mene imalo savršene uvjete šta se tiče stanovanja, brige o tom djetetu i naravno da nebi išlo od kuće do kuće i moljakalo sitniš za izlet. Pripremila sam posebnu sobu za to dijete, opremila od novog kreveta, radnog stola, kompjutera itd….. I sad ja pitam vas, da li trebam krenuti sama u "potragu za djecom" Zar nije logično da Centar uzme tu djecu iz Domova i smjesti ih u udomiteljstvo? I šta da kažem ako se uputim u neki Dom za nezbrinutu djecu? Čujte dajte mi neko dijete, ja bih se bolje brinula o njemu.