PREDSTAVNICI MEÄUNARODNE UDRUGE UDOMITELJA DJECE U POSJETU HRVATSKIM UDOMITELJIMA
Udomiteljske obitelji umjesto domova za nezbrinutu djecu
Domovi kao institucije više ne postoje jer smo ih doživljavali kao poluvojnu ustanovu u kojoj je svaki djetetov dan detaljno isplaniran, rekao je Irac Keith Henderson. Niti u Nizozemskoj dom kako institucija više ne postoji već samo udomiteljske obitelji. Jedna obitelj može imati najviše troje djece, osim ako se radi o braći i sestrama kada ih može biti najviše pet
Piše Patricija SOFTIĆ
Novoosnovani Forum udruga udomitelja djece u sklopu projekta »Za kvalitetno udomiteljstvo« ovog mjeseca u Hrvatskoj ugošćuje predstavnike Međunarodne udruge udomitelja djece IFCO (International Foster Care Organization). U organizaciji sudjeluje i humanitarna udruga Oaza iz Rovinja. Cilj dolaska IFCO je razmjena iskustava s udomiteljima djece i njihovim udrugama u Hrvatskoj, kao i s djelatnicima socijalne skrbi i nadležnog ministarstva. Tako su u utorak istarski udomitelji imali prilike razgovarati s Bep van Sloten, izvršnom direktoricom IFCO-a, inače socijalnom radnicom i dugogodišnjom udomiteljicom, koja je prisutnima predstavila socijalno-pravni status udomitelja i udomljene djece u Nizozemskoj. Iskustva iz Irske prenio nam je Keith Henderson, predsjednik IFCO-a, koji je nakon dugogodišnje prakse udomitelja to prestao biti prije tri godine kada su on i supruga usvojili udomljeno dijete.
– Moj najdraži »posao« je ipak biti roditelj, djed i udomitelj, rekao je na početku sastanka Henderson, a s njime se složila i Bep van Sloten koja je kraj svoje troje djece godinama udomljavala djecu i podučavala ostale udomitelje u Nizozemskoj i inozemstvu. IFCO ove godine slavi 25. godišnjicu postojanja i danas ima podružnice u 60-ak zemalja.
Nizozemci (po novome) udomljuju i stare i nemoćne
Mirjana Bartolić iz udruge udomitelja Istarske Županije je naglasila da je mnogim udomiteljima teško, no da je vjerojatno najteže onima koji su udomitelji i roditelji svojim unucima ili nećacima, na što ih je natjerala teška životna nesreća. Glavna tema pulskog sastanka bila je stoga »Biti istovremeno udomitelj i baka i/ili djed«.
– U Nizozemskoj smo prije mnogo godina shvatili da djecu ne treba izdvajati što dalje od njihovih, najčešće problematičnih obitelji, nego da takva, problematična djeca moraju ostati što bliže svojim roditeljima. Za njih nije nipošto dobro da odrastaju u domu, pa nam je sada u takvim situacijama prva opcija vidjeti može li se netko iz uže ili šire obitelj brinuti za njih. Kad je dijete udomljeno unutar svoje obitelji, treba angažirati sve potrebne struke da ta obitelj »zacijeli«. Ukoliko nema adekvatne osobe unutar obitelji, onda se dijete pokušava udomiti barem unutar zajednice u kojoj živi, a tek treća solucija je udomiti ga negdje dalje. Na posljednjem mjestu, kada više nema drugih mogućnosti, jest smještaj takvog djeteta u takozvanu obiteljsku zajednicu gdje boravi više djece, ali dom kao institucija ne postoji, rekla je Van Sloten.
U nekim slučajevima se o takvoj djeci brine na način da su navečer sa svojim roditeljima, a preko dana u dnevnom centru sa stručnjacima koji rade s njima ili su samo preko dana kod udomitelja. Da bi se dijete potpuno izdvojilo iz obitelji mora se raditi o zaista teško poremećenim odnosima i ugroženom djetetu. Premda su svi bili sretni kada se na ovaj način počelo postupati s »problematičnom« djecom, ubrzo se utvrdilo da djedovi i bake udomitelji imaju daleko manju podršku za razliku od drugih udomitelja. Čak i nakon što su ih uključili u rad grupa za podršku i poduku udomitelja, utvrđeno je da srodnički udomitelji ipak moraju biti zasebna skupina s kojom će stručnjaci posebno raditi. Među prvim problemima koje je trebalo riješiti bila je sumnja koju su sami rođaci izgovorili: »Mi toliko patimo što naša djeca nisu uspjela biti dobri roditelji svojoj djeci, pa se svakodnevno pitamo gdje smo pogriješili i nećemo li i s unucima isto tako pogriješiti«. Drugi veliki problem bio je kontakt djece s roditeljima jer se kod nesrodničkih udomitelja točno utvrđuje kada su posjeti, dok se kod rodbine rijetko može uspostaviti određeni raspored. Također, za razliku od licenciranih udomitelja, djedovi i bake, koji primaju istu svotu za udomljene unuke kao i drugi udomitelji, često se srame tražiti od nadležnih institucija dodatni novac, pa trošeći svoj dolaze u situaciju da udomljavanje više ne mogu financijski izdržati. Istraživanja su pokazala i da se djedovi i bake puno duže trude oko nekih problematičnih situacija s djetetom, dok drugi udomitelji prije potraže stručnu pomoć ili jednostavno odbiju to dijete.
Sa svim su se ovim problemima susretali ne samo pulski srodnički udomitelji. Međutim, još jedna bitna razlika između nas i Nizozemske jest što su oni nedavno pokrenuli projekt udomljavanja starih i nemoćnih osoba te odraslih osoba s posebnim potrebama, i to na farmama u ruralnim područjima, jer su shvatili da je tim osobama užasno teško kada borave u domovima.
Domovi su najveće zlo za djecu s problemima
– Kod kuće imam ukrasni jastučić na kojem piše: »Unuci su samo radost, nikad bol«, što se, nažalost, ne može reći za bake i djedove udomitelje. što se udomljavanja tiče, kod nas u Irskoj je ista situacija kao i u Nizozemskoj. Naime, domovi kao institucije više ne postoje jer smo ih doživljavali kao poluvojnu ustanovu u kojoj je svaki djetetov dan detaljno isplaniran. Ukoliko djecu ne možemo udomiti odmah, onda ih privremeno smještamo u obiteljsku zajednicu u kojoj boravi maksimalno petero, šestero djece i s kojima rade školovani odgajatelji. Ali s takvom djecom redovito dolaze raditi psiholog, pedagog, defektolog i tako dalje, objasnio je Henderson.
Van Sloten je dodala kako se neprestano svake godine iznova bore za to da se takvi domovi više nikada ne otvore, jer ih smatraju najvećim zlom za djecu, čemu ide u korist činjenica da takve ustanove državu koštaju daleko više od udomiteljstva. U Irskoj postoji takozvani »disability service« koji pomaže samo djeci s posebnim potrebama, teškoćama u razvoju ili invalidima, i to tako da ovisno o djetetovom hendikepu za to obučen stručnjak radi s tim djetetom kako bi ga se što bolje uključilo u društvo i svakodnevni život. Naravno, ni u drugim zemljama nije sve idealno jer se ne provodi uvijek zakon kojim ipak Irci i Nizozemci mogu biti zadovoljniji nego mi. Da ne bude zablude, tamošnji udomitelji ne dobivaju puno veće mjesečne naknade po djetetu od naših udomitelja. Za djecu ispod 12. godine života dobivaju oko 2.200, a za stariju oko 2.570 kuna mjesečno, no na taj se iznos ne plaća nikakav porez. Inozemni su gosti napomenuli da su cijene osnovnih prehrambenih namirnica iste kao i u Hrvatskoj, no smatraju da se s ovim svotama mogu pristojno brinuti za dijete. Za razliku od njih, domaći udomitelji nisu baš toliko zadovoljni državnim davanjima koja za djecu predškolske dobi iznose 1.440 kuna ako je dijete kod udomitelja, a 1.520 ako je u domu, te 1.600 kuna za školarce neovisno o tome gdje su smješteni. No, od hrvatskih udomitelja se očekuje da na dobiveni iznos ulože još najmanje 25 posto vlastitih sredstava kako bi dijete imalo adekvatnu skrb, što je mnogima financijski jako teško.
Morate se sami izboriti
– Moram priznati da vas potpuno razumijem, no za sva vaša prava i prava djece koju udomljavate se morate sami izboriti, morate biti glasni da vas svi čuju. Mi smo se u Nizozemskoj sami izborili za ovaj status koji danas imamo. Kada su 1973. određene naknade za udomitelje, nisu se dugo godina mijenjale bez obzira na povećanje životnih troškova, pa kada nas nitko više nije htio slušati, lijepo smo izašli na ulice. Pokrenuli smo demonstracije i najavili da više nećemo udomljavati djecu, a na zgradu smo objesili ogroman plakat na kojem je pisalo: »Može li ministar mirno spavati?« i prikaz svih naših mjesečnih troškova i dohodaka. Kada su ljudi to vidjeli, prestali su s dotadašnjim ogovaranjima da se udomiteljstvom bavimo samo radi zarade na djeci, jer smo tada iz svog džepa izdvajali dodatnih sto eura mjesečno. Naravno da se i sada nešto mora dati jer znamo da djeca imaju velike potrebe, no barem smo bili saslušani i prihvaćeni su naši prijedlozi, napomenula je Van Sloten.
Između ostalog izborili su se za to da se na njihovo dobročinstvo gleda blagonaklono i da se udomiteljstvu vrati dostojanstvo, a ne da ih se optužuje kako to rade samo zbog novca, za što se hrvatski udomitelji tek trebaju izboriti.
Koliko djece po obitelji?
Pulske je udomitelje zanimalo koliko djece njihovi inozemni kolege mogu udomiti i dobivaju li ikakva dodatna sredstva, pa su tako doznali da jedna obitelj može imati najviše troje djece, osim ako se radi o braći i sestrama kada ih se može uzeti najviše pet. U domovima obiteljskog tipa nekada se nađe i više od šestero djece, no takvi udomitelji primaju plaću. što se pak mjesečnih naknada tiče, one su fiksne, no u Nizozemskoj se za više od troje djece po svakom djetetu dobije dodatnih dva eura dnevno, a nešto su veće naknade i za invalidnu djecu.
Hrvatske udomitelje se svake dvije godine psihofizički kontrolira, te su se požalili da djelatnici socijalne službe taj posao obavljaju kao policajci. U Irskoj se pak kompletna provjera adekvatnosti udomitelja provjerava samo jednom i tada se dobiva doživotna licenca s time da se svake godine kontrolira jesu li uvjeti u kući zadovoljavajući.
Sve ovo i još mnogo toga ostali će zainteresirani imati prilike čuti u Zagrebu, 22. rujna na prvoj Konferenciji udomitelja djece Hrvatske na kojoj će Bep van Sloten i Keith Henderson također biti glavni izlagači.
Britanija se dosjetila »otvorenog posvajanja«
– Oko usvajanja udomljene djece i kod nas postoji veliki problem jer su takvi postupci delikatni i dugo traju. U Irskoj, primjerice, postoje dva zakona koja se mogu primjenjivati ovisno o tome je li dijete napušteno ili su mu roditelji mrtvi. Ukoliko je ovo drugo posrijedi, posvojenje se riješi za otprilike šest mjeseci, no ako su živi to traje godinama jer vam roditelj mora dati svoju suglasnost. Inače, ovisi o sucu kako će on sam protumačiti je li dijete napušteno ili ne, no najčešće se smatra takvim ako nije ostvaren kontakt s roditeljima najmanje pet godina, istaknula je Van Sloten.
Uopće nije rijedak slučaj da roditelj nema kontakata sa svojim djetetom niti sudjeluje u njegovom odgoju, no opet ne želi dati pristanak za njegovo posvojenje. Stoga se Britanija nedavno dosjetila jednom veoma hvaljenom zakonu prema kojem usvojeno dijete može i dalje imati kontakt sa svojim roditeljima, što se naziva »otvoreno posvojenje«.
Kamo nakon osamnaeste?
Najveći problem u cijelom svijetu s udomljenom djecom jest kamo nakon 18. godine. Primjerice, u Irskoj, kao i u Hrvatskoj, takvo dijete može ostati kod udomitelja sve do završetka studija, i dobiva određenu novčanu potporu. No, ukoliko udomljeni osamnaestogodišnjak ne upiše fakultet, kod nas će biti u velikoj većini slučajeva prepušten sam sebi za razliku od njegovih vršnjaka u Nizozemskoj za koje je donesena odlična zakonska regulativa. Za takvu se djecu sastavlja »plan budućnosti« kojim se određuje gdje će živjeti i što će raditi, te ih se smješta u neke vrste hostela, a država im financijski pomaže sve dok si ne srede životnu situaciju toliko da mogu samostalno živjeti.
OKVIR
OSNOVANA UDRUGA UDOMITELJA ISTARSKE ŽUPANIJE:
U Istri oko 40 udomitelja
Nakon sastanka s inozemnim gostima i saslušavanja brojnih korisnih informacija o udomiteljstvu u drugim zemljama, u utorak je održana i osnivačka skupština za novu Udrugu udomitelja Istarske Županije. Kako je rekla Mirjana Bartolić, želja im je na jednom mjestu ujediniti udomitelje starijih osoba i udomitelje djece kako bi se zajedničkim snagama borili za prava udomljene djece i odraslih, ali i za prava udomitelja.
– Premda blisko surađujemo s centrima za socijalnu skrb, još uvijek nam ne daju točne podatke o broju udomitelja na području Županije, pa ne znamo koliko nas ukupno ima. Znamo samo da udomitelja djece ima oko 40, od čega ih je 23 u Puli. Stoga ih želimo ovim putem zamoliti da nam se jave i uključe u rad naše novoosnovane udruge kako bismo se zajedno mogli izboriti za bolji status nego što ga sada imamo i mi i naša djeca, istaknula je Bartolić.
Izvor: "Glas Istre", 19.9.2006.