Suprug i ja udomili smo dva dječaka, dva brata, iz dječjeg doma Nazorova. Oba predškolske dobi, tako da smo ih upisali u vrtić. Kako smo živjeli u Zagrebu, uz pomoć tima za udomiteljstvo CZSS Zagreb, Kumičićeva, dobili smo odobrenje od Grada Zagreba za oslobađanje od obveze sudjelovanja u cijeni vrtića i dečki su vrtić pohađali besplatno. U siječnju ove godine preselili smo u Veliku Mlaku i uspjeli dobiti mjesto za njih u novom vrtiću. Kako Velika Mlaka pripada gradu Velika Gorica, vrijede i druge cijene i pravila u gradskim vrtićima. Naime, plaća se  590,00 kn po djetetu bez obzira na primanja roditelja/skrbnika. Za drugo dijete cijena je 20% umanjena. Još prije upisa pitali smo imaju li udomljena djeca bilo kakvih oslobođenja, ali dobili smo negativan odgovor. Grad Velika Gorica tu mogućnost nije predvidio u svojoj Odluci o mjerilima financiranja vrtića. Pomirili smo se s tim da ćemo mjesečno plaćati 1.030,00 kn samo vrtić. Nakon dva mjeseca shvatili smo da to i nije mali izdatak koji ćemo samo tako prevladati. Naime, samo suprug radi, a ja koristim produljeni roditeljski dopust tako da je popričično jasno kakva je financijska situacija.

Mučilo me to da od njihove opskrbnine, trećina ide za vrtić i da naša želje da im priuštimo neke dodatne aktivnosti, sport, opremu „pada u vodu“. Nikako mi se to nije činilo pravedno, ali tako je bilo. Onda sam jedan dan vozeći se u Veliku Goricu na ulazu u grad zamijetila natpis „VELIKA GORICA – GRAD PRIJATELJ DJECE“….i pomislila svašta.

Za koji dan opet sam bila u samoj upravi grada Velika Gorica zbog druge problematike – kako upisati udomljeno dijete u školu kad sam samo udomitelj, a ne i skrbnik?! (o tome bi trebalo pisati drugi članak, kao i o obaveznoj prijavi boravišta udomljenog djeteta).

Odlučila sam tu gospođu usput pitati i oko financiranja vrtića i ona me uputila na osobu kojoj se mogu obratiti za to pitanje. Gospođa me saslušala, razumjela o čemu govorim i podržala u mom shvaćanju da udomljena djeca ne trebaju biti samo briga udomitelja i da konkretna pomoć državnih i drugih ustanova itekako može pomoći promociji udomiteljstva.

Zamolila me da joj napišem mail o tome o čemu smo razgovarale kako bi mogla dalje nešto poduzeti. Objasnila mi je da sada nema odredbe koja bi oslobodila plaćanje vrtića  udomljenu djecu, ali da će pokušati napraviti nešto za naš konkretan slučaj kao i da će voditi računa da takvu mogućnost uvedu u odluke kojima reguliraju sudjelovanje u cijeni vrtića.

Iskreno, nisam očekivala da bi se išta moglo promijeniti do jeseni. Nadala sam se samo da ćemo što prije dobiti novo Rješenje o udomljavanju s kojim bi trebali početi dobivati veću opskrbninu i naknadu prema novom Zakonu o udomiteljstvu, jer točno to što bi trebali dobivati više, pokrilo bi trošak vrtića. Ali ni to Rješenje nije stizalo, a nije stiglo ni do sredine svibnja kad ovo pišem.

Ali, dan prije uskršnjih blagdana primila sam prekrasne vijesti kako su uspjeli naći formalno rješenje te smo dogovorili sa vrtićem da smo oslobođeni plaćanja za dvoje udomljene djece od 01.04.2019. Radi se o iznimci jer Odluka o mjerilima financiranja to ne predviđa, ali u Gradu planiraju to promijeniti. Također gospođa koja mi je u svemu pomogla se zahvalila na inicijativi koja je njima izuzetno korisna za pružanje podrške udomiteljstvu.

Bila sam zaista presretna kad sam to čula, jer to će nam uvelike olakšati situaciju. Ali bila sam sretna i zbog načina na koji se to dogodilo. Valjda prvi put se nisam osjećala kako da nešto žicam za sebe kad tražim neku pomoć za njih. Gospođa je prepoznala potrebu, ali i motiv da ovo ne bude samo naša ispunjena potreba, nego prilika da grad Velika Gorica konkretno pokaže da je Grad – prijatelj djece i da pruži podršku udomiteljstvu i svakom djetetu koje bi moglo naći svoj novi dom u tom gradu.

Smatram da bi svaki grad i općina trebali slijediti primjer Grada Zagreba, i vjerujem uskoro Grada Velike Gorice, da omoguće ovakve stvari udomljenoj djeci i da na taj način osvijeste i sebe i svoje stanovnike koliko je promicanje udomiteljstva važno jer to može postati najbrži način da se isprazne dječji domovi i da djeca dobiju priliku za život u obitelji.

Udomitelji, koji se sramite tako nešto uopće pitati ili ste imali ružna iskustva pa ste jednostavno odustali, nadam se da će vam ovaj pozitivan primjer potaknuti da zatražite isto u mjestima u kojima živite. Znajte da to ne radite zato jer vama nešto treba, nego zato da se osvijesti potreba za udomljavanjem djece, da se providi konkretna pomoć i podrška i da društvo oko nas postane partner u tom pozivu.