Ime i prezime: Marija Igrec
Funkcija u Forumu: Članica Upravnog odbora
Funkcija u vlastitoj udruzi: tajnica udruge Zipka, Varaždin
Zanimanje: administrativna tajnica
Udomiteljica od: 2004 g. do danas
Udomljava djece: trenutno 5, a sveukupno 8
Zbog čega ste se odlučili baviti udomiteljstvom? Kako? Zašto?
Jedna poznanica imala je udomljeno četvero djece i moja kćerka se često odlazila igrati s njima. Budući da smo suprug i ja imali samo jedno dijete, a željeli smo kuću punu dječjeg smjeha i veselja, počeli smo razmatrati mogućnost da s jedne strane pomognemo djeci koja nemaju mogućnost odrastati u svojim biološkim obiteljima, a s druge strane da sebi i našem djetetu učinimo život ljepšim i sadržajnijim…
To nije bilo odmah moguće jer smo živjeli u malom stanu, ali kad smo krenuli graditi kuću u kojoj sada živimo, predvidjeli smo prostor i za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi..
Dakle, nije se to dogodilo preko noći, mnogo puta smo preispitivali tu odluku razgovarali o tome međusobno, razgovarali s našom kćerkom i pokušavali skupiti iskustva drugih udomitelja. Od te naše nekakve prve odluke da postanemo udomitelji pa do realizacije prošle su četiri godine. U međuvremenu sam rodila i drugo dijete. Tada smo se možda najviše lomili oko odluke da li da krenemo u udomiteljstvo ili ne… Prevagnula je ipak želja da pokušamo. Naša prva djeca su došla u naš dom kad je starija kćerka imala nepunih 10, a mlađa nepune 2 godine. Udomiteljica sam 7 g, i uz svoje dvoje biološke djece brinem o još petero udomljene djece u dobi od 4 do 10 godina.
što Vas je motiviralo da postanete udomitelj/icom? Jesu li Vaša očekivanja ispunjena?
Motivirala me želja da pomognem djeci kojima je ta pomoć potrebna, ali isto tako da svoj život i život moje obitelji učinim drugačijim, potpunijim.
Udomiteljstvo je postalo naš način života, naša svakodnevnica.
Svako dijete koje je došlo u našu kuću obogatilo je naš život svojom različitošću, promijenilo nas na neki način, srušilo neke predrasude i stereotipe (posebno tu mislim na djecu sa smetnjama ponašanja i djecu romske nacionalnosti). Kao što mi ostavljamo trag u njihovim životima isto tako i mi svakodnevno skupljamo zrnca njihovog napretka, ljubavi, privrženosti i povjerenja. I to je ono što nas pokreće, ispunjava, čini nas sretnima i daje nam snagu…
Kako izgleda Vaš uobičajen dan kao udomiteljice?
Dan mi je gotovo u potpunosti ispunjen, posebno sad kad je počela nova školska godina… Ustajanje je rano – u 5.30 i to je vrijeme kad suprug i ja u miru popijemo svoju jutarnju kavu i napravimo dnevni plan. Organizacija je u mnogobrojnoj obitelji jako bitna. Dio školske djece odlazi u školu već oko 7 pa im prije polaska spremam doručak i otpratim ih, u međuvremenu ostatak ekipe ustaje, također doručkuje, pogleda crtiće. Najmlađi član oko 9 odlazi u vrtić. Nakon toga slijedi priprema za školu, pomaganje oko zadaća i naravno priprema ručka… Nakon ručka dio djece odlazi u školu, jedan dečkić u predškolu, a jutarnja ekipa se vraća… slijedi njihov ručak i pomoć oko zadaća….Nakon napisanih zadaća je vrijeme za igru, šetnju, druženje, zabavu….Oko 19h je večera, priča ili crtić, pomoć u obavljanju osobne higijene i u 20.30 su obično sva djeca u krevetu… Naravno, u to treba ukombinirati još roditeljske sastanke, odlaske na individualne razgovore u školu, odlaske liječniku, na terapije i sl.
što bi Vama kao udomiteljici potrebno kako biste pružili maksimalnu skrb udomljenoj djeci?
Mislim da većina udomitelja ulaže puno truda i napora da pruži najbolju i najkvalitetniju skrb djeci udomljenoj u svojoj obitelji… Centri za socijalnu skrb uključuju se po potrebi.
Po mom mišljenju nedostaje uključivanje ostalih institucija, lokalne zajednice, vjerskih zajednica i svih onih koji se bave djecom… Svi bi morali pronaći način i uključiti se kad dijete dođe u udomiteljsku obitelj, u novu sredinu, pomoći mu u njegovoj integraciji u društvo, pokazati interes za to dijete i pružiti mu konkretnu pomoć (npr. važne osobe iz lokalne ili vjerske zajednice, ili npr ako postoji vrtić da se to dijete besplatno uključi u vrtić ili nogometni klub i sl. ).
Nije tu samo pitanje novaca, više je to pitanje spoznaje da udomitelj nije sam u brizi za to dijete. Bilo bi lijepo da i okolina pokaže interes i želju da u skladu sa svojim mogućnostima sudjeluje u brizi za novog člana i pruži mu pomoć i podršku u okviru svog djelokruga rada.
što mislite općenito o udomiteljstvu?
Biti roditelj danas je teška zadaća… biti udomitelj je ponekad još teža zadaća. Roditelj ste postali rađajući dijete, a udomivši dijete preuzeli ste ogromnu odgovornost, odgovornost za život, uspjeh i sreću tuđeg djeteta. Osobno vrlo često preispitujem svoje postupke i pitam se : "Jesam li učinila dovoljno?", "Jesam li mogla bolje"?
Puno se pomaka napravilo u udomiteljstvu u posljednjih nekoliko godina, odrađeno je puno na promociji udomiteljstva i udomiteljstvo je prepoznato kao najbolji oblik skrbi za djecu koja nemaju sreću ni mogućnost odrastati u svojim biološkim obiteljima. U udomiteljskoj obitelji djeca upoznaju vrijednost obitelji, stvaraju se jake emocionalne veze i udomljeno dijete i kad ode iz udomiteljske obitelji najčešće ostaje u kontaktu sa svojim udomiteljima i ima njegovu podršku i pomoć i to je od neprocjenjive vrijednosti. Nikakav oblik institucionalnog smještaja ne može to pružiti.
I nadalje treba raditi na podizanju kvalitete udomiteljstva, primjenjivati primjere dobre prakse iz EU, educirati udomitelje, pružiti im pomoć i podršku od strane cjelokupnog društva.
"If you see someone drowning, jump in and try to save them, even if you don’t know how to swim."