ZAGREB – Nakon što su ravnatelji dječjih domova ovih dana, povodom donošenja novog Zakona o udomiteljstvu, oštro upozorili da udomiteljstvo u Hrvatskoj slabo zaživljava te da su njihove ustanove i dalje prepune, iako je dom najgore okruženje za dijete, javili su se i udomitelji koji, pak, tvrde da i više godina ne uspijevaju dobiti dijete na udomljenje, a 195 udomiteljskih obitelji trenutno je “prazno”.
Usko grlo opet su, tvrde obje strane, centri za socijalnu skrb, koji su zaduženi za pronalazak, obučavanje i nadgledanje udomiteljskih obitelji te za izmještanje djece iz domova i smještaj u obitelji.
Svjedoči to i Tamara Herceg Bojković, 35-godišnja udomiteljica iz Zagreba, majka dvojice sinova od 6 i 11 godina, koja objašnjava kako su je stručnjaci u centru svojim pristupom praktički odgovarali od toga da na taj način pomaže djeci.
Iako po svemu odgovara upravo onome što traži novi zakon – mlada je, iz urbane sredine, obrazovana, zaposlena i materijalno zbrinuta – gotovo dvije godine nije dobila dijete o kojem bi brinula.
– Iako smo imali svoju djecu, i suprug i ja oduvijek smo htjeli pomoći djeci koja nisu imala sreće roditi se u skladnim obiteljima. Razmišljali smo o posvojenju, a onda smo čuli za institut udomitelja i odmah se prijavili – priča Tamara. Bilo je to u listopadu 2004. godine. Svojem nadležnom centru poslali su sve potrebne papire i dokumente te krenuli u postupak dobivanja licence.
– Stručni tim je gledao mene i muža kao da smo poludjeli. To što smo materijalno situirani, što oboje radimo i imamo pristojne stambene uvjete bilo nam je, čini se, prepreka. Stalno su nas ispitivali što nam to treba, objašnjavali nam da je udomiteljstvo u stvari za nezaposlene ljude iz ruralnih sredina kojima treba novac od trošarine od djeteta i slično.
Bili smo šokirani – priča Tamara. Bila je potrebna, kaže, izrazita upornost da bi pristupili tečaju za udomitelje i konačno dobili licencu za jedno dijete.
– Bili smo presretni, odmah smo pripremili stan, ja sam nazvala vrtić da mi sačuvaju mjesto. No, prošla je 2005. godina, prošla je i 2006., a k nama još nitko nije došao, iako smo svakodnevno mogli čuti kako su domovi prepuni djece – objašnjava Tamara.
Tada ih je konačno nazvala socijalna radnica iz jedne ustanove za školovanje djece s posebnim potrebama te ih pitala bi li udomili jednu djevojčicu iz Dalmacije, koja u Zagrebu treba pohađati školu.
– Mi smo odmah pristali. Mislili smo, naravno, da su svi u sustavu međusobno povezani, dok par dana kasnije nisam u centru saznala da “to ne ide tako” i da mi nemamo dozvolu za prihvat djeteta s posebnim potrebama – priča Tamara. Ta je djevojčica još u rujnu trebala krenuti u školu, ali nije jer joj – nisu uspjeli naći udomitelja. Već je bio prosinac i stvar je bila hitna.
– Zatražili smo i tu licencu, a postupak je krenuo ispočetka. Uz to, trebali smo i poseban tečaj, za koji su nam u centru rekli da ‘neće tako skoro’. U tom smo trenu skoro odustali – rekla je Tamara. No, prije tri mjeseca djevojčica je konačno došla u obitelj Herceg iako do danas još nije sklopljen ugovor s centrom niti je udomiteljica primila bilo kakvu naknadu.
Kontrola četiri puta godišnje
KOPRIVNICA – Savez udomitelja Republike Hrvatske priopćio je jučer kako je zadovoljan tijekom saborske rasprave u vezi s Vladinim Prijedlogom zakona o udomiteljstvu i “osobito potporom od strane saborskih zastupnika”.
“Zadovoljni smo i zato što smo od strane saborskih zastupnika prepoznati kao partneri s iskustvom u materiji na koju se odnosi Nacrt zakona o udomiteljstvu”, navodi se u priopćenju Saveza udomitelja.
Savez udomitelja RH navodi kako želi kvalitetno udomiteljstvo, uz česte kontrole mjerodavnih centara za socijalnu službu te kontrole od najmanje četiri puta godišnje. Smatraju kako će se čestim kontrolama smanjiti pojave nekvalitetnog udomiteljstva. (Hina)
"Jutarnji list", 16.6.2007.