Svakom su djetetu riječi mama i tata čarobne. Velikoj većini one su – oni su kao »dobar dan«, bez pitanja i bez ikakvih dvojbi, logičan i običan dio života, pogotovo su bez tuge. Ali nekoj djeci, ne malom broju, roditelji su najveća čežnja. Sjećam se jednog davnog novinarskog zadatka o udomiteljstvu djece kada smo prenijeli iskustvo mladog bračnog para udomitelja. Prisjetili su se kako ih je u dječjem domu dočekao dječak kojem su kasnije postali udomitelji: imao je tada 4-5 godina i već je znao da njega posjećuju. Čekao je promatrajući dvorište doma kako bi ih vidio čim dođu, ali nije bio dovoljno brz i u dvorištu su im počela prilaziti druga djeca. Kad je to vidio, počeo je vikati: »Stanite, to su moji ljudi!«
Obiteljski kontekst
U zadnjih nekoliko godina se udomiteljstvo djece u Primorsko-goranskoj Županiji konačno pomaklo s desetljetnog statusa quo. Godine 2006. bilo je samo 10 udomiteljskih obitelji, a koncem 2013. takvih je nesrodničkih obitelji 27 i u njima odrasta 30-tak djece. U šest mjeseci ove godine licencu je dobilo još sedam obitelji, dok je u procesu edukacije sada novih osam potencijalnih udomitelja. S druge strane, u tri ovdašnja dječja doma – u lovranskom i njegovoj riječkoj podružnici, u Selcu i Novom Vinodolskom – broj djece je zadnjih godina smanjen za vjerojatno dvije trećine i sada u njima živi oko 66-ero djece.
– Za svako dijete bolje bi bilo da živi u obitelji. Nema djeteta u domu kome ne treba udomiteljstvo, poručuju ravnatelj Dječjeg doma Izvor Selce Nikica Sečen i psihologinja ovog doma Hana Rižovski Delogu, stručnjaci koji u prostoru Obiteljskog centra PGŽ-a u Rijeci djeluju kao stručni servis udomiteljima. Do toga je došlo zahvaljujući transformaciji koju zadnjih pet godina provodi ovaj dom polako postajući Centar za pružanje usluga u zajednici.
S druge strane, povećanje broja udomiteljskih obitelji – iako o tome egzaktno može reći samo neko istraživanje – rezultat je više toga. Prije svega: dugogodišnjih javnih istupa Doma Izvor s argumentima zašto ustanove nisu dobro mjesto odrastanja djece, poneka kampanja sustava socijalne skrbi, a posebno rad Udruge udomitelja djece Damdom. Osnovana prije par godina, Udruga je izlazeći u javnost s osobnim i obiteljskim iskustvima mnogima pomogla donijeti plemenitu odluku za udomljivanje nekog djeteta.
Kasnije je sve pjesma
Predsjednica Damdoma Claudija Juranić Klarić koja je sa svojom obitelji udomiteljica dva dječaka, ne malo je puta pokazala – kao i mnogi udomitelji koji su javno istupali – kako za djecu koja ne mogu živjeti sa svojim roditeljima udomiteljstvo znači istinski dom i obitelj, odnos roditelj – dijete. Pitali smo je što će biti kada dječaci koje udomljuje završe školovanje i službena skrb prestane. I odgovara riječima 12-godišnjaka kojem je udomiteljica već osam godina: da želi postati arhitekt i planira na njihovoj kući sebi dograditi kat. Sve to govori o odnosima u toj obitelji koja ima i troje svoje već odrasle djece.
– Naša udomljena djeca će se iz naše obitelji oženiti, opremiti za život i vraćati se, kako to čine i naša biološka djeca. Takav je običaj u našoj obitelji i mislim da je to normalno. Ovdje odrastaju i naš dom će uvijek biti i njihov dom, kaže Juranić Klarić.
A njezin suprug Drago Klarić kratko će: – Kad se prođe one prve dane – koji su kao kad dobijete prinovu u obitelj pa se sve promijeni – onda je sve kasnije pjesma. A kad dobijete dijete od 10 godina, onda je to posebna priča, ali dobra priča.
Autor: Mirjana Grce, Novi list