Jasna Ćurković-Kelava, dugogodišnja ravnateljica Dječjeg doma Zagreb u Nazorovoj ulici u Zagrebu, govori o tome što najviše nedostaje djeci koja odrastaju u ustanovama, zalaže se za brojnija posvojenja i udomljavanje djece i tvrdi da je unatoč dobrim materijalnim i stručnim uvjetima život u instituciji – nužno zlo.
Prošlog tjedna obilježena je 18. obljetnica Konvencije o pravima djeteta. S obzirom na to da ste već 15 godina ravnateljica Dječjeg doma Zagreb, kako ocjenjujete napredak u poštivanju dječjih prava, posebice u institucijama socijalne skrbi?
– Mijenjalo se mnogo toga, no nama koji radimo s djecom sve je to još previše sporo, a skrb o djeci koja odrastaju bez roditelja i dalje je uglavnom orijentirana prema skrbi u institucijama. Napravljeni su, dakako, koraci unaprijed pa djeca nakon završene 18. godine, ako dolaze iz institucije, više ne moraju na cestu, kao što je to bilo nekad, nego postoji zakonska mogućnost da se o njima skrbi do njihove 21. godine. Danas postoje i stambene zajednice, što nam je možda najbolji projekt koji se proširio i na druge domove.
Koliko je u Hrvatskoj stambenih zajednica?
– Gotovo svako dječji dom u Hrvatskoj ima stambene zajednice. Mi ih imamo sedam. Dakle, u sedam stanova žive djeca koja izađu iz naših ustanova. Dječji dom Zagreb počeo je s tim projektom u Hrvatskoj, a pokrenuli smo i zakonske izmjene koje su omogućile da se skrb o mlađim punoljetnicima sa 18 proširi na 21. godine. Život u stambenim zajednicama toj djeci omogućuje zapošljavanje i studiranje, kao i razne vrste prekvalifikacija, a pokrenuli smo i projekt koji našoj djeci omogućuje stipendiranje tijekom studija.
Vaša je ustanova bila i jedan od inicijatora zakonskih izmjena u procesu posvojenja djece, a zakon kojim će se delimitirati starosna dob posvojitelja stupit će na snagu u siječnju iduće godine. Koliko se godišnje posvoji djece iz doma koji vodite?
– U odnosu na predhodno razdoblje broj posvojenja je ipak povećan i u našoj se ustanovi ustalilo na oko 40 djece godišnje. No, kao ustanova se možemo pohvaliti i time da smo prosječnu duljinu boravka djeteta u instituciji smanjili na dvije i pol godine.
Koliko iznosi hrvatski prosjek boravka djece u domovima?
– Prosjek je četiri i pol godine, iako u Hrvatskoj ima domova u kojima djeca u prosjeku borave sedam pa i više godina, što je vrlo loše.
što je to ključno što djeca koja žive u ustanovi ne mogu dobiti?
– Dom može pružiti kvalitetne materijalne i stručne uvjete koji su djetetu potrebni, ali u domu ne postoje kapaciteti koji djeci mogu pružiti dovoljnu količinu emocionalne potpore, osjećaja pripadanja, ljubavi i sigurnosti. Ustanova samo imitira obiteljsku atmosferu. U instituciji ljudi obavljaju svoj posao i ne postoji velika mogućnost da dijete uspostavi potpunu emocionalnu sigurnost. Tu se mijenjaju ljudi, a dijete ima potrebu nekome pripadati. Naši materijalni uvjeti su dobri, ne možemo se požaliti. Imamo i ono što pripada od države, a tu si brojni sponzori i donatori pa naša djeca imaju pristojno visoki standard življenja, možda bolji nego u nekim obiteljima. No to nipošto ne može zamijeniti obitelj.
Već desetak godina radite s volonterima koji se zbližavaju s djecom.
– Organizirani rad volontera uveli smo prije desetak godina i to je uistinu ublažilo neke situacije jer je riječ o osobama koje rade samo s jednim dijetetom. Između volontera i djece razvija se snažnija emocionalna veza koja je našoj djeci itekako potrebna. Danas imamo vrlo razvijenu volontersku mrežu, što bitno poboljšava kvalitetu boravka djece u ustanovi. Dječja prava danas se svakako znatno više uvažavaju, domovi su otvoreniji, skrb o djeci je stručnija, ali je naš stav i dalje da je institucija i dalje nužno zlo i da je važno inzistirati da se dijete što je moguće prije zbrine ili u vlastitoj obitelji, kad se za to stvore uvjeti, ili posvojiteljskoj ili u obitelji udomitelja.
Iako ste dugogodišnja ravnateljica dječjeg doma, snažno zastupate ideju o deinstitucionalizaciji ustanova. Zašto?
– Upravo na temelju dugogodišnjeg iskustva znam da je dijete koje dugo boravi u domu, unatoč dobrim stručnim i materijalnim uvjetima, emocionalno gladno i nije sretno. Ne postoji dom koji djetetu može pružiti sve što mu treba.
Tko sve u Dječjem domu Zagreb radi s djecom?
– Dom u Nazorovoj ima vrlo kvalitetne stručne suradnike koji rade s djetetom i nastoje mu pomoći u svim fazama odrastanja. Od medicinskih sestara i odgajatelja, koji su svakodnevno u izravnom kontaktu s djecom, do stručnih timova koje čine pedijatri, socijalni radnici, psiholozi, psihoterapeuti, logopedi, fizioterapeuti, pedagozi, defektolozi i drugi. Svi oni, dakako, u životu te djece ne sudjeluju isključivo kao stručne osobe nego se uključuju i na emocionalnom planu. Naime, riječ je o poslu u kojem osobu koja radi s djecom stimulira svaki, pa i najmanji napredak u radu s njima.
Za kontakte s osobama koje su zainteresirane za posvojenje djece pravno su zaduženi centri za socijlanu skrb. No posvojitelji se često obraćaju izravno domovima.
– Da, nadležni su centri, ali s obzirom na to da mi skrbimo o djeci, ljudi nerijetko nazivaju nas da bi saznali nešto više, no svi postupci idu preko centara za socijalnu skrb.
Koliko traju procesi posvojenja?
– Nema pravila, ali svakako je prisutan veliki nesrazmjer između broja potencijalnih posvojitelja i broja djece, što najčešće znači da se mora čekati.
Koji su problemi u tim postupcima najčešći?
Problemi se mogu podijeliti na probleme samih posvojitelja i na one vezane uz pravni status djeteta. Nama je najvažnije rješavanje pravnog statusa djeteta, kad se vidi da je biološka obitelj zakazala i kad je jasno da ne postoji šansa da će ona profunkcionirati. Loše je to što se biološkim obiteljima daje bezbrojno mnogo šansi, dok dijete koje za to vrijeme u domu zapravo gubi šansu da živi normalnim životom. Stoga se trebamo okrenuti tome da nam u središtu bude dijete, kao što se to radi u mnogim razvijenijim zemljama. Ne trebamo uzaludno gubiti vrijeme koje je za dijete dragocjeno, jer je mala šansa da će netko posvojiti dijete u pubertetu iako za to postoji mogućnost. Naime, najčešće se posvajaju djeca predškolske dobi. Ja sam, primjerice, u posljednjih petnaestak godina bila svjedok samo triju posvojenja djece ranije školske dobi.
Kojom brzinom rade centri i sudovi?
U posljednje vrijeme centri rade brže nego prije, ali to još nije dovoljno jer postoji preveliki broj djece koja veći dio svoja djetinstva provedu u ustanovi. Intenzivnija suradnja s centrima socijalne skrbi vrlo je važna, kao i sa sudovim. Smatram da bi koristilo da i suci povremeno posjete dječje domove kako bi bilo bolje doživjeli djecu i njihove probleme, jer nam upravo suci nerijetko kažu da ne treba žuriti s obzirom na to da je dijete zbrinuto. Točno je da je dijete zbrinuto, ali u ustanovi nije zbrinuto na najbolji način.
Postoji ideja o registru posvojitelja, što se poduzima?
– Postoji dugogodišnja potreba da se ustanovi registar posvojitelja i udomitelja, uz svakako stimulativnije mjere za razvoj udomiteljstva, što se ponajprije odnosi na profesionalizaciju udomiteljstva kako bi udomitelji imali sva prava iz radnog odnosa, uz odgovarajuću naknadu. Ništa manje važno je osiguravanje mreže stručne pomoći za udomitelje i to osnivanjem agencija i referalnih centara za udomiteljstvo.
Javlja Vam se veliki broj obitelji koje žele udomiti, odnosno ugostiti dijete iz doma tijekom blagdana. Kako to funkcionira?
Riječ je o dobrim ljudskim željama, no prakticiramo da naša djeca blagdane ipak provedu u poznatoj sredini s poznatim osobama. To su nekad i volonteri koji djecu inače izvode u šetnju, kino, kazalište i svakako je bolje da djeca blagdane ne provedu s novim ljudima koje tek moraju upoznavati nego s osobama koje su im već postale bliske.
Kako vidite Vašu ustanovu u budućnosti?
Kao transformiranu instituciju koja će pružati brojne vrste usluga u sustavu skrbi o obitelji i djeci, bilo da je riječ o biološkoj, posvojiteljskoj ili udomiteljskoj obitelji, i čiji će stručni suradnici sudjelovati u svima fazama zbrinjavanja djeteta, od opservacije, interventnog smještaja, terapeutskog rada, do zbrinjavanja u obitelj. Kasnije, dakako, možemo pružati stručnu potporu dijetetu i obitelji kroz savjetovalište i rad na terenu. Sve s jednim jedinim ciljem – da djeca budu sretnija. Svi mi ovdje, naime, želimo više sretnije djece.
Prije blagdana više je onih koji žele nešto darovati djeci. što im je ovdje ili u nekom drugom domu najpotrebnije?
– Prije nekoliko godina došla je jedna gospođa i pitala me čime bi mogla razveseliti naše srednjoškolce. Rekla sam joj kako bi bilo dobro da im kupi parfeme. Malo se začudila jer je očekivala da su djeci potrebne hrana i odjeća. No, tada sam joj kazala da bi to bio prvi parfem u njihovom životu, nešto čemu bi se oni sigurno posebno razveselili. Gospođa je to i učinila, a djeca su bila presretna jer su dobila nešto svoje, nešto što su dugo željeli. Njima nedostaju osobne stvari, kozmetika, mobiteli, džeparac da mogu negdje izaći jer, nažalost, on već godinama iznosi 80 kuna na mjesec. Dakle, sve ono što imaju njihove prijateljice i prijatelji i što ih približava drugoj djeci da se ne osjećaju lošijima i manje vrijednima od svojih vršnjaka.
Donesen je novi zakon o udomiteljstvu. Jeste li njime zadovoljni?
– Svakako je dobro da se to izdvojilo u poseban zakon i da je Zakon o udomiteljstvu donesen u Hrvatskoj prvi put. Ipak, samim zakonom nismo zadovoljni jer smatramo da baš neće stimulirati razvoj udomiteljstva. Zakon je dosta restriktivan, propisuje dobne granice udomitelja, strogo propisuje broj djece…
Uistinu bi bilo dobro kad bismo iz mase potencijalnih udomitelja mogli birati najboljeg, ali broj udomitelja je vrlo mali, udomiteljske obitelji su često u seoskim sredinama a dijete ima potrebu za školovanjem ili zdravstvenom ustanovom u gradu. Dakle, broj udomitelja je iznimno ograničen, a i djeca nerijetko zbog školovanja umjesto udomitelja izaberu instituciju i mogućnosti koje im pruža grad. Ipak, dobro je da je zakon donesen, no trebat će ga doraditi.
Piše: Branka Valentić
Izvor: Vjesnik, 24.11.2007.
Original u PDF formatu preuzmite ovdje.